Predstava „MUZEJ ŽIVIH LJUDI“

Utorak, 12. mart
20.00, Velika sala 

Pozorište jednog glumca
„MUZEJ ŽIVIH LJUDI“ 
Golootočka saga prema istoimenoj knjizi Dragoljuba Jovanovića

Igra: Jovica Jašin
Dramatizacija: Goran Ibrajter
Režija: Ljuboslav Majera
Muzika: Vladimir Agić Aga


Ulaz slobodan.

O predstavi

Zahvaljujem se mom pokojnom ocu Ivanu, koji je kroz svoje ćutanje prozborio tri replike nama – sinovima, a koje sam morao (bez odobrenja D. Jovanovića – takođe pokojnog) da ukomponujem u ovaj omaž posvećen svim  tradalnicima svih vremena! Hvala im!

Ljuboslav Majera, reditelj


Goli otok je svakako jedna od tamnih mrlja naše istorije. Mrlja o kojoj se dugo i teško ćutalo. Tabu. Najhrabriji su progovorili tek tri, četiri decenije nakon samog zbivanja. Najjednostavnije rečeno, u pitanju je obračun među komunistima – sledbenicima tvrde, staljinističke struje i onima koji su se opredelili za socijalizam sa ljudskim likom. No, ostavljamo istoričarima da se bave suštinom tog fenomena.

Dragoljub Jovanović spada u red onih koji su morali progovoriti. Njegova dvotomna knjiga Muzej živih ljudi, koja je poslužila kao osnova za tekst istoimene monodrame, ako je treba žanrovski odrediti, nalazi se u prostoru između prozne literature i dokumentarno-istorijskog zapisa. Ona ne zalazi toliko u ideološka razmatranja, u rasprave ko je u pravu, a ko u krivu. Jovanović fokus stavlja na ljudsku dimenziju čitavog zbivanja. Njega zanima pre svega ko je u paklu Golog otoka sačuvao obraz i čovečnost, a ko se pokazao kao zlikovac i nečovek. Pitanje koja i čija vizija socijalizma je bolja, ispravnija kod njega tek provejava. U krajnjoj liniji, on nam do konca svoje povesti ne otkriva da li se distancirao od staljinizma, ako je to uopšte i bila njegova ideološka matrica.

Opravdano se danas može postaviti pitanje koga još uopšte interesuje Goli otok, kad smo se kao društvo odrekli socijalističkog puta pre više decenija. Možda samo neposredne sudeonike, ali malo je njih danas među živima. Ili njihove bližnje koji su bili neposredni svedoci njihove patnje koja se i te kako nastavila nakon godina same robije. Nisam od onih koji smatraju da je ovo tema koju treba odložiti u fascikle. Pri tom sam svestan da koncepcijske rasprave o oblicima socijalizma malo koga danas dotiču, osim ljudi u stručnim krugovima. Goli otok pažnju zaslužuje kao metafora, kao jedan od pojavnih oblika one mračne strane čoveka i čovečanstva. A kako drugačije sagledati pojavu da se na gulag reaguje gulagom? U tom kontekstu ima smisla baviti se ovim fenomenom i danas, jer nas se tiče. Da nam se nešto slično ne ponovi i da ne budemo ponavljači kod prilježne učiteljice Istorije.

Goran Ibrajter, dramaturg


Dragoljub Jovanović, oficir srpske kraljevske vojske, preživeo je nemački vojni logor, a zatim i komunistički logor na Golom otoku. Njegovi golootočki memoari neuporedivo su svedočanstvo o logorskim strahotama kod nas. Njihov rukopis sam ja otkrio čitaocima i objavio ga kao nezaobilazno delo. Ono je i jedno od srca mojih Gatanja po pepelu. Prema njemu stvorena je sad pripovedna predstava, prva takva u Srbiji i koja će vas ostaviti bez daha. Ne propustite je.

Jovica Aćin, književnik


1948. bila je u Jugoslaviji godina velike ljudske drame i stradanja. Iz ugla SSSR-a, te godine, dogodila se u Jugoslaviji izdaja ideje komunizma; prema viđenju zapadnog, kapitalističkog sveta ta godina je početak oblikovanja Titove Jugoslavije kao antisovjetske države isturene prema svetu komunizma po modelu Sovjeta; iz ugla Titove komunističke strukture to je bila bitka za vlast sa onima koji su više verovali kultu Staljina nego kultu Josipa Broza.

To je bila godina kada su se otvarala pitanja odbrane komunističkih uverenja i vreme kada se reč izdaja čula na obe sukobljene strane. To je epoha kolektivnog straha od staljinističkih metoda koje je primenjivala jugoslovenska komunistička država pozivajući se na odbranu od staljinizma. To je vreme čestog doušništva kojim su uništavane ljudske sudbine. To je vreme čišćenja unutar jugoslovenskih komunističkih struktura iz kojeg je potom izrasla nova privilegovana vladajuća klasa.

dr Milan Micić, istoričar

Autori

Jovica Jašin (1949)
Završio Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu (Odsek pozorišna produkcija). Član pozorišnih kuća: Kikinda, Tuzla i Zrenjanin. U pozorištu odigrao oko devedeset uloga. Igrao na filmu i TV serijama u produkciji RTV Sarajevo i Beograd. Član je ansambla Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina od 1993. godine. 
Značajna ostvarenja u predstavama po tekstovima Nušića, Krleže, Brešana, Sterije, Hristića, Šekspira, Selimovića, Kovačevića, Stefanovskog, Šajtinca... 
Osnivač „POZORIŠTE  JEDNOG  GLUMCA PR JOVICA JAŠIN“. Na repertoaru su mu monodrame: Paorska groznica Radivoja Šajtinca; Franše D'Epere na Južnom Bulevaru Aleksandra Popovića, Ima jedna zemlja i Deda mrazove nevolje (monodrama za decu) Bojana Ljubenovića i Muzej živih ljudi - Golootočka saga Dragoljuba Jovanovića, sa kojima je postigao značajane uspehe kod publike i na pozorišnim festivalima u Srbiji i regionu.

Dragoljub Jovanović (1923-1996)
Bio je generalstabni oficir pre rata, jedan od učesnika u puču 27. marta 1941, ratni vojni zarobljenik u Nemačkoj za vreme rata, visoki oficir Jugoslovenske armije od 1945, vojni ekspert i nastavnik u armijskim učilištima. Preživeo je iskustvo golootočkog zatočenika i nepopravljive bande nad kojoj je vršena svakojaka psihička i fizička tortura. Njegovo pisanje je pisanje čoveka punog bola, ali i ponosa.
Prihvatajući se pera, Jovanović nije imao nameru da napise delo literalne vrednosti. Njegov cilj je bio da, opisujući šta je proživeo na Banjici, u Staroj Gradiški i na Golom otoku, sačuva od zaborava i svojim svedočenjem doprinese boljem upoznavanju naše nedavne prošlosti.

Vasilije Krestić

Ljuboslav Majera (1951)
Živeo sam, rastao i razvijao se u porodici u kojoj se veliki značaj posvećivao kulturi uopšte, očuvanju kulturne baštine slovačkog ali i svih naroda, naročito onih, koji su živeli na ovim našim prostorima (otac jedan od osnivača i urednik slovačkog nedeljnika „Hlas ľudu“, majka prosvetni radnik i pisac).
Osnovnu školu i gimnaziju sam završio u Bačkom Petrovcu na slovačkom jeziku. Fakultet sam završio 1975 godine u Bratislavi, pozorišnu režiju u klasi profesora M. Pietora i L. Zahara. Prvih osam godina sam radio kao reditelj u televiziji Novi Sad (režirao desetke dokumentarnih filmova, feljtona, reportaža), a sledećih jedanaest sam radio u Novosadskom radiju u redakciji dramskog programa (režija više od 100 radio drama za decu i odrasle na svim jezicima u kojima je emitovan program RTVNS – srpski, slovački, madjarski, rumunski i rusinski jezik). Kao gostujući reditelj sam radio u Berlinskom radiju (Nemačka), u Slovačkom radiju u Bratislavi.
Istovremeno sam režirao pozorišne predstave u amaterskim i profesionalnim pozorištima u zemlji i inostranstvu: Novi Sad, Beograd, Kikinda, Zrenjanin, Sombor, Subotica, Šabac, Kruševac, Užice, Mostar, Budva...Berlin, Bratislava, Prešov, Nitra, Zvolen, Trnava, Martin, Brezno...
Moj stvaralački rad je prezentovan u svim republikama bivše Jugoslavije, Slovačkoj, Madjarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Češkoj, Austriji, Danskoj, Francuskoj, Egiptu, Kanadi, Albaniji. 
Dobitnik sam brojnih nagrada za režiju, između ostalih Sterijine i Nagrade Ardalion (Putovanje za Nant, NP Sombor, 1977).
Više puta bio član Žirija Sterijinog pozorja, te jednom predsednik žirija.

Goran Ibrajter (1962)
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1988. na Grupi za filozofiju. Master studije dramaturgije na Akademiji umetnosti Novi Sad završio 2017. godine. 
Autor je drama Kardanus (premijerno izvedena 2007. u Narodnom pozorištu Užice u režiji Ljuboslava Majere, objavljena u ediciji Savremena srpska drama, 2008. i na engleskom u Sceni, 2015) i Srce više nije moje (premijera 2014, Novosadsko pozorište/Savez dramskih umetnika Vojvodine u režiji Bogdana Jankovića, objavljena u Almanahu drame Društva novosadskih književnika, 2022). Predstava je trenutno na repertoaru Gradskog pozorišta „Semberija“ u Bijeljini (premijera 2021). 
Dobitnik je nagrade za savremeni dramski tekst na 5. međunarodnom kikindskom pozorišnom festivalu (za tekst Srce više nije moje, 2014) i nagrade za adaptaciju na Susretu amaterskih pozorišnih društava Vojvodine u Staroj Pazovi 2014. godine (za tekst Gori, gospođice moja, po istoimenom filmu Miloša Formana). 
Bio je direktor Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ Zrenjanin u  periodu 2000-2004. i 2007- 2010. Nakon toga prelazi u Sterijino pozorje, gde radi na mestu izvršnog direktora. 
Dobitnik je nagrade „Nikola Peca Petrović“ za najuspešnijeg pozorišnog menadžera 2004. godine (nagradu dodeljuje Narodno pozorište Sombor). 

Top