„PSIHOZA U 4.48“, Sara Kejn

Ponedeljak, 5. decembar
20.00, Velika sala

Premijera - Trupa IZBA
PSIHOZA U 4.48, Sara Kejn

Režija: Nemanja Mijović
Scenografija: Ema Pavlović, Angela Božović
Kostim: Mia Đurović
Produkcija: Gala Dimović, Ana Matić, Teodora Barać
Dramaturgija: Dajana Josipović, Stevan Smiljanić, Nemanja Mijović
Violina: Igor Pejović
Dizajn zvuka: Aleksa Nikolić, Nikola Erić, Nikola Mihailović
Scenski pokret: Aleksandra Arizanović
Scenski govor: Đorđe Marković

Uloge: Marina Pavlović, Dajana Josipović, Marta Šćekić, Nastasja Daničić, Nikola Štrbac, Stevan
Smiljanić

O predstavi (reč reditelja):

„Psihoza u 4.48 se bavi raskrinkavanjem samoubilačke misli. Ne postoje jasno određena lica, vrijeme i mjesto, postoji samo borba između Čovjeka, obuzetog depresivnim osjećanjem, i Smrti koja ciklično, gotovo uvijek na isti način, nagovještava kraj, besmislenost postojanja. Neidentifikovani junak koji može biti bilo ko - mogu biti ja, možeš biti ti, možemo biti svi mi - preispituje savremene potrebe čovjeka i različite okolnosti, skrojene uticajem društvenih i globalnih procesa, postaje svjestan sebe - osjećanja kolektiva - aktivno depresivnog čovjeka.

U procesu stvaranja predstave postavili smo pitanja:
Kako izgleda depresivna osoba?
Da li se možemo prepoznati?
Istraživajući statističke podatke, shvatili smo da većina ljudi pati od određenih duševnih oboljenja, veliki broj se bori protiv toga medikamentima, a sve više se odlučuju na samoubistvo kako bi prekinuli patnju/urođeni bol. Nažalost, posljednjih par mjeseci, iz dana u dan, čujemo vijest da se mladi ljudi sve više odlučuju na taj korak.

Zbog ovoga oživljavamo priču Psihoza u 4.48. Pozorište je uvijek bilo tu da nam objektivno prikaže realnost u kojoj živimo. Smatram da je ta realnost psihotična i da svi zajedno jesmo saučesnici nečijeg samoubistva, depresivnog osjećanja. Zbog toga želimo da se suočimo sa otjelotvorenom mišlju Ubiću se, ne bi li osvijestili individuu, da je osjećanje unutrašnjeg svijeta realnije od realnosti koja nam se nameće.

Stvari treba nazvati drugačijim imenom. Nismo bolesni, nemamo šifru, samo smo tužni, ljuti, možda nesnađeni i sve je u redu. Vrijedi, zato živi! - što Sara Kejn na kraju i poručuje. Žrtva zarad svih nas, da bi otvorili oči i spriječili da se manipuliše našim osjećanjima, svijetovima, jer ih ne živiš samo ti, nego svi mi zajedno.

Nismo bolesni, nego smo negdje zagubili, vjeru, nadu, LJUBAV - tu je, samo je treba naći."

Ulaz slobodan.